Sjedim u svom starom naslonjaču, osluškujući škripanje drvenih podova. Kao tiha, jeziva melodija, škripa se provlači kroz cijelu kuću. U polumraku, jedino svjetlo dolazi od treperave svijeće koja baca duge, iskrivljene sjene po zidovima sobe. Zrak je težak, zagušljiv, ispunjen mirisom starine i prašine.
Strop je visok, gotovo nedostižan, s tamnim gredama koje podsjećaju na duge, mračne prste. Zidovi su prekriveni tamnim, gotovo crnim tapetama s izvezenim zlatnim uzorcima, nalik na mrežu pauka. Na njima vise portreti mojih predaka, prazni pogledi prate me kamo god da krenem.
Jedan od portreta, smješten točno iznad kamina, posebno me privlači. Moj pradjed, čovjek kojeg su svi smatrali luđakom. Njegove oči, previše žive za sliku, proganjaju me. Svaki put kad pogledam sliku, tonem sve dublje.
Kamin, sagrađen od tamnog mramora, gotovo crn, stoji kao monolit u središtu sobe. U njemu gori vatra, tiha i mirna, ali plamenovi bacaju bizarne sjene po sobi, tvoreći iluziju kretanja. Sjene imaju vlastiti život, plešu poput duhova koji su se prisilno vratili s druge strane.
Dok sjedim, preplavljuje me osjećaj nelagode. Kuća diše… Dok vjetar puše kroz pukotine, čujem šapat, tihi, jedva čujan, ali dovoljno jasan da ga prepoznam. Priča priče o prohujalim vremenima, tajnama koje bi trebale ostati zakopane.
Odjednom, začujem kucanje. Ne dolazi s vrata, već iz zidova, duboko, tromo, kao usporeni otkucaji srca. Zatim, kroz polumrak, primjećujem pokret. Na zidu, sjene se počinju oblikovati u nešto nalik na ljudsku figuru. Polako se izdužuju, dobivaju oblik, kreću prema meni. Srce mi počinje brže kucati, osjećam krv koja juri kroz vene, ali ne mogu se pomaknuti. Sjene se približavaju…
Sjene se pretvore u siluetu koja stoji ispred mene. Konture su mutne, nejasne, ali oči – oči su kristalno jasne, poput žeravice u mraku. Osjećam ledeni dodir straha, ali ipak ostajem nepomičan, zarobljen.
Lik polako podiže ruku. Prsti su mu tanki, koštani, protežu se prema meni u gesti istovremeno prijetećoj i molećivoj. Zrak u sobi postaje težak. Zidovi se približavaju, soba je sve manja…
Svijeća se naglo ugasi, ostavljajući me u potpunom mraku. Tmina je gusta, opipljiva, osjećam je na svojoj koži kao hladan, vlažan prekrivač. Oči u tami – te oči i dalje svijetle, hipnotiziraju me, privlače, povlače sve dublje u tminu.
Kucanje u zidovima postaje glasnije, kao otkucaji srca koji odjekuju kroz cijelu kuću. Kroz taj zvuk, čujem glas – tihi, šapćući glas koji izgovara moje ime. To je glas mog pradjeda. Zove me, poziva tamo odakle se neću vratiti.
Osjećam nevidljive ruke kako me vuku prema slici. Ne mogu se oduprijeti. Zidovi se miču, soba se vrti, tonem sve dublje u tamu. Srce lupa, svaki otkucaj glasniji je od prethodnog, sve dok konačno ne osjetim hladan kamen zida iza sebe.
Oči u tami nestaju, ali kucanje ostaje. Osjećam kako se zidovi ponovno smiruju, kako se soba vraća u normalu. Iako ništa više nije isto. Sjena je nestala, ali nešto je ostalo, nešto što diše sa mnom.
Postao sam kuća. Postao sam zidovi. Sjene, svud su oko mene. Više nikad neću biti sam.
Yon Goldstein
Librirint 
Komentiraj