U knjižari, koja miriše na stare stranice i lagano otkačene vlasnike koji prodaju knjige s ljubavlju, nađem se ispred police s književnim klasicima. Ruka mi posegne za knjigom, a u isti trenutak osjetim lagani dodir prstiju nekoga tko je također ciljano išao prema istom djelu. Pogledam u stranu i susretnem njezin pogled – nježne, ali oštroumne oči koje se smiju prije nego što uopće izusti riječ.
“Ups, izgleda da imamo isti ukus,” kažem, pokušavajući prikriti nervozu osmijehom.
“Volim Hemingwayeva djela,” odgovara ona, njezin glas poput zvuka kiše koja lagano udara o prozor. “Njegov minimalizam i sposobnost da toliko kaže s tako malo riječi su fascinantni.”
I tu, među koricama knjiga koje su poslužile kao svjedoci bezbrojnih života i vremena, započinjemo razgovor. Pričamo o likovima, o stilovima pisanja, o tome kako je Hemingway bio majstor prikaza ljudske ranjivosti. Osjećam kako se zračenje naših riječi širi poput topline, preplavljujući nas. Saznajem da i ona, poput mene, voli pročitati Joycea, ali samo kada je raspoložena za intelektualne izazove.
Uskoro otkrivamo da dijelimo strast prema istoj vrsti književnosti, prema autorima koji su oblikovali naša razmišljanja i osjećaje. Razgovor teče glatko, prelazeći s jedne teme na drugu, kao da smo u nekom začaranom krugu gdje vrijeme prestaje postojati. Razmjenjujemo citate, smijemo se istim šalama iz knjiga i osjećam kako se između nas stvara nit koja nas sve više veže.
Kako večer odmiče, primijetim da me privlači njezin način razmišljanja, njezina sposobnost da uoči suptilnosti i ljepotu u svemu što čita. Oboje shvaćamo da smo pronašli ono što smo dugo tražili, nekog tko može pratiti naše misli i strasti, što je iznimno rijetko i dragocjeno.
“Dopusti mi da te počastim kavom,” kažem, pomalo nesigurno, ali s nadom da će ovaj razgovor trajati još dugo.
“Oduvijek sam vjerovala da su najljepše ljubavne priče one koje počinju u knjižarama,” kaže ona, prihvaćajući moj poziv.
Dok izlazimo iz knjižare, osjetim kako se između nas stvara nešto doista posebno, nešto što nadilazi jednostavan susret. Osjećaj topline i povezanosti raste… Iako je priča tek započela, već je puna obećanja i mogućnosti. Između redaka naših riječi, dok šetamo prema kafiću, pišemo svoje prve retke i usput ih ukrašavamo srcima.
Sjednemo u mali kafić nedaleko knjižare, na mjesto uz prozor, kroz koji se vidi grad obasjan svjetlima u sumrak. Konobar donosi dvije šalice kave, a mi nastavljamo razgovor, sad već opušteniji, s povremenim smijehom i dugim pogledima.
“Uvijek sam mislila da knjige imaju moć povezati ljude na način na koji to malo što drugo može,” kaže ona, promatrajući par koji prolazi ulicom držeći se za ruke. “Svaka knjiga je svijet za sebe, a kada nađeš nekoga tko te razumije kroz te svjetove, to je poput pronalaska srodne duše.”
Slažem se, osjećajući kako njezine riječi rezoniraju s mojim vlastitim mislima. “Postoje knjige koje me mijenjaju, koje mi pomažu vidjeti svijet drugačije,” kažem. “I sada, razgovarajući s tobom, osjećam se kao da sam našao nekog tko razumije te promjene, tko dijeli tu ljubav prema riječima.”
Ona se nasmiješi, a u njezinim očima vidim odraz istih osjećaja. “Kada si zadnji put pročitao nešto što te potpuno obuzelo?” pita me, a ja razmišljam o tome kako svaka stranica našeg razgovora otvara novo poglavlje naših života.
Razgovaramo o knjigama koje su nas oblikovale, o autorima koji su nam postali vodiči kroz život. Kako večer odmiče, osjećam kako se između nas stvara nevjerojatna povezanost, nešto što nadilazi riječi i prelazi u područje osjećaja koji su dublji i iskreniji nego što sam ikada osjetio.
“Znaš,” kažem, gledajući je ravno u oči, “u ovom trenutku, s tobom, osjećam se kao da smo mi likovi u nekoj nevjerojatnoj knjizi, knjizi koju želim čitati iznova i iznova.”
Ona uzima moju ruku i lagano je stisne, kao da potvrđuje moje riječi. “Možda je to ono što smo cijelo vrijeme tražili,” kaže tiho, “nekoga s kim možemo pisati svoju vlastitu priču.”
Dok se noć spušta i svjetla grada postaju sve svjetlija, sjedimo zajedno, ruku pod ruku, znajući da smo pronašli ono što smo dugo tražili, nešto što nadilazi bilo koji roman koji smo ikad pročitali.
Yon Goldstein
Librirint 
Komentiraj